Dan kada se knjiga vratila u kafanu i obrnuto

Srijeda je, a kao da je subota. Nema šta da se misli, nema šta da se radi. Politika stala, od sudara ništa, a Radovan Treći je lijepo rekao kako stvari stoje sa kulturom.

Ovako Goran Dakić u zbirci kafanskih anegdota "Mrlje na šanku" počinje priču o dosadnom i uobičajenom danu u jednoj od banjalučkih novinskih redakcija... Toliko dosadnom da su taj dan dva novinara u finansijskoj nestašici izmislila priču da im je umro stariji kolega i prijatelj vlasnika kafane, kako bi od ovog drugog dobili piće na veresiju. Kako to obično biva u životu i Dakićevim pričama, novinari su se dobrano zapili u čast "pokojnika", koji je sutra ujutru živ i zdrav došao na vrata iste kafane u kojoj je gazda, u tuzi za njim, dan prije odriješio kesu...

Neki od junaka ove i ostalih priča iz "Mrlja na šanku" i u ovu srijedu svratili su u kafanu "Krajišnik" ili, kako je odmila zovu, "Kod Ruže". I u ovu srijedu kao da je subota. Kafana toliko puna da nema šibica gdje da padne. Nekolicina ljudi i ispred, drže pivo u ruci i osluškuju šta se događa.

Pisac Goran Dakić, recenzenti Darko Momić Čkalja i Branislav Predojević te izdavač Boris Maksimović, prvi čovjek "Imprimatura", koji je objavio knjigu, da li zato što su tako planirali ili zato što nisu imali gdje drugdje, ušli su u šank i započeli promociju.

Novinari pola banjalučkih redakcija i okupljeni ljubitelji pisane riječi svjedočili su tome da se na velika vrata knjiga vratila u kafanu i obrnuto. Tako tvrdi i Momićeva recenzija.

- Ova knjiga se predodredila za kafansko štivo, i to ne samo zbog toga što se dobar dio 'Mrlja' stvarno desio za šankom i oko njega, a sve su nastale 'za onim astalom pored džuboksa'. A zar za pisca s ovih prostora postoji veće priznanje od 'dajte gospodinu šta će da popije' u koju god kafanu uđe?! A onaj koji kafanu turi u knjigu i knjigu vrati u kafanu - to priznanje zaslužuje - kaže Momić.

U Dakićevim pričama, dakle, nije nužno mjesto radnje kafana, ali ih je pisac, ako nije svjedočio događajima, odnosno anegdotama, u kafani zasigurno čuo.

Ono što je godinama prepričavano za kafanskim astalima tako je našlo svoje mjesto i među koricama knjige. Mlađe generacije, stoga, zahvaljujući "Mrljama na šanku" moći će da čitaju kako je pokojni pjesnik Branko Čučak uvrijedio frizuru koleginice Jovanke Stojčinović-Nikolić, kako je, isto nažalost pokojni, profesor Luka Šekara na opasku studentice da je mana Marka Kraljevića jer je previše pio, odgovorio da mu nije to mana, nego mu je mana što je pola Šarcu davao.

Živopisni likovi u "Mrljama na šanku" nisu uvijek ni novinari, profesori ili pjesnici. Ima tu svakojakog svijeta jer, kako reče pisac, u kafani su svi isti, niko ne može da dobije vinjak preko reda i niko ne može da se pozove na pravo prvenstva samo zato što je vanredni profesor ili hirurg.

- Penzionisani profesori, pozorišni glumci, razočarani ratni veterani, kafedžije i konobari, novinari na pauzi, političari u bjekstvu od partijskih obaveza, radnici svih profila na kratkoj pauzi za po jednu s nogu... Svi su oni pričali svoje kafanske priče, neke više, neke manje zanimljive, neke su obrisane zauvijek, neke i dalje stoje kao svjedok šta kafana može čuti i vidjeti. Dakić ih je pamtio i prenosio na papir, neke u originalu, neke je mijenjao jer nije sve iz kafane za javnost - kaže Predojević, zaključivši da "Mrlje na šanku" nisu samo knjiga - one su Dakićev dug kafani i ljudima iz kafane, u potpunosti plaćen. Uz još turu za prisutne, dodaje na kraju.

Nezavisne novine