Deda Jelisije biciklom bi i do Mjeseca

Od rane mladosti i dječačkih dana, Jelisije Krajišnik i vozi bicikl, a to drugovanje traje više od šest decenija jer je starina, rodom iz prnjavorskog sela Gornja Mravica i u devetoj deceniji vjeran svom dvotočkašu.

Nikada nije poželio da upravlja automobilom, jer mu je, kako kaže, bicikl mnogo draži i korisniji za fizičku kondiciju. Posebno mjesto u njegovoj garaži u prnjavorskom naselju Lazina voda, gdje odavno živi, zauzima bicikl na kojem je prošao više od 80.000 kilometara.

U bivšoj državi volio je da u slobodno vrijeme vozi nepoznatim pravcima, da upoznaje krajeve i ljude i da uživa u prirodi. Deda Jelisije priča da je bilo i padova sa bicikla, ali bez ozbiljnijih posljedica.

– Ima nešto posebno što me privlači ovom hobiju. Na biciklu se osjećam kao ptica. Duša mi je puna, a tako je i kada pješačim, ali uz mene je uvijek moja vjerna mašina. Izbjegavam gradsku vožnju jer onda ne mogu da se vidim, pozdravim i popričam sa poznanicima i prijateljima. Volio bih kada bi na prnjavorskim ulicama bilo više biciklista. Nekako smo se ulijenili, ne shvatajući koliko je upravljanje biciklom zdrava aktivnost – priča Jelisije.

Sugrađani ga cijene i rado sa njim na ulici započnu razgovor. Tu su doživljaji, anegdote, sjećanja na mladost i dane kada su bili veseliji i bezbrižniji nego danas. Mijenjaju se vremena, priča ovaj vitalni starac, život brzo troši godine koje se neumitno nižu na kalendaru.

Njegovi drugari kažu da je Krajišnik do sada prešao više od 300.000  kilometara na biciklu, što je skoro jednako razdaljini od naše planete do Mjeseca.

Jelisije je svojevremeno igrao fudbal. Nosio je dres FK  Čelik iz rodnog sela Gornja Mravica, a kasnije i najpopularnijeg gradskog kluba, Ljubića.

– Igralište u Prnjavoru postojalo je kod nekadašnje zgrade elektrodistribucije, u centru grada. Kao svojevrsni spomenici, na tom lokalitetu ostale su dvije klupske svlačionice. Nastupi su bili istinski praznik za cijeli grad ali i za nas koji smo dolazili sa sela. Bio sam golman i to u generaciji koja je nastupala 1959. godine. Sa nama su u ekipi bili  petorica rođene braće Dujsić koji su i decenijama kasnije ostali legende prnjavorskog fudbala. Izgradnjom magistralnog puta Klašnice-Prnjavor ostali smo bez stadiona, pa se rješenje tražilo izgradnjom privremenog terena pored rijeke Lišnje. Igralište je bilo u takvom stanju da mu je s pravom pripadao naziv “Blatuša” – priča Krajišnik sa sjetom u glasu.

Pažnju sugrađana, Jelisije  privlači i upadljivim brkovima.

– Njegovao sam ih strpljivo decenijama. Nekada sam dva brka mogao vezati iza tjemena, ali su godine uradile svoje. Brkovi su izgubili od nekadašnje dužine, ali se i danas njima mogu ponositi – priča najpoznatiji  prnjavorski biciklista koji uživa u penzionerskim danima, a najveći dio radnog vijeka proveo je u zagrebačkom građevinskom gigantu “Industrogradnji”.

Prnjavorski “superbrko” ističe da bi bio još srećniji da su  mu potomci bliže porodičnom gnijezdu. Njegov sin, sa porodicom, živi i radi u Australiji, a kćerka u Austriji.

Nagrade

Okupljajući mlade folkloraše, Jelisije Krajišnik, bio je aktivan i u kulturnom stvaralaštvu u rodnom selu. Godinama je vodio KUD “Vladimir Nazor” i za ispoljeni entuzijazam dobio je visoko priznanje iz Sarajeva, što je nekada bilo izuzetno vrijedno priznanje koje je dodjeljivano samo onima koji su “ginuli” za afirmaciju kulture.

Glas Srpske