Rada Milanović je naizgled obična žena i to penzionerka. Ali, njen životni put liči na dramu ili film. Prokrstarila je skoro cijeli svijet, posvetila se knjigama i umjetnosti, ali uvijek se sjeća siromašnog djetinjstva provedenog u lijevčanskom selu Maglajani kod Laktaša.  

Imala je samo 12 godina kada se iz rodnih Maglajana otisnula u svijet, u Beograd. Da čuva tuđu djecu i potraži sreću u novom okruženju. I uspjela je. Rada Milanović danas ima 77 godina, prokrstarila je pola svijeta i ima uspješnu porodicu.

Živjela je sa šestero sestara i braće i majkom, bez oca. Umro je ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Sjeća se kada su ljudi u kožnim mantilima čistili tavane, odnosili žito, mast, posljednji komad slanine. 

- Majka me kao dvanaestogodišnjakinju poslala sa nerođenim stricem u Beograd. Da pokušam tamo da čuvam nečiju djecu, da se otrgnem iz bijede. Bilo je teško, preteško, ali uspjela sam. Pitala sam kasnije majku kako je mogla da me pošalje u svijet, a još sam bila dijete. Rekla je: „Jedna usta manje, a nadala sam se da ćeš u Beograd povući još nekoga za sobom.“ I bila je u pravu - priča Rada sa sjetom.

Kasnije je njenim stopama krenula najmlađa sestra Vida, a onda je u Beograd došla i majka Dušanka. Prethodno je podigla svu djecu u Maglajanima, prodala konja i zaprežna kola kojima je kirijala.

- Ja sam kod majke jela 12 godina hljeb u Maglajanima, a ona kod mene 30 godina. Majka me oduševljavala. voljela je da čita iako nije imala ni dana škole. Pročitala je djela svih ruskih klasika, Andrića, Crnjanskog, Kiša, mnogih evropskih velikana. Ja i muž Đorđe smo radili u Beogradskom izdavačkom grafičkom zavodu i donosili smo joj redovno knjige. Majka ih je čitala i prepričavala nam - kazuje Rada.
I Rada je mnogo čitala. Bila je spriječena da se redovno školuje, pa je učila u slobodno vrijeme. I ona je „gutala“ knjige, a kasnije, radeći u „Službenom glasniku“, počela je proučavati i zakone.

- Bila sam gladna znanja. U komšiluku je bio jedan gimnazijalac. Od njega sam donosila knjige i učila. Imala sam znanje, a nisam imala diplome. Ali znanje mi se isplatilo, jer sam napredovala u službi. Kada sam dobila rješenje za penziju, dolazili su iz penzionog u kontrolu. Nisu vjerovali da sam imala tako visoke plate i da mi sljeduje penzija viša od oficirske ili profesorske - prisjeća se Rada Milanović, vitalna penzionerka koja voli i da putuje.

Njen sin Vladimir je elektro-inženjer i jedan je od tim menadžera u Holandiji. Pokojni suprug Đorđe bio je, kako kaže, oličenje dobrote i ljudstva, stub porodice. Rada je proputovala skoro pola svijeta.

- Bila sam dva puta u Moskvi, krstarila od Jalte do Odese, bila sam u Dubaiju, pa u Tunisu, Turskoj, Grčkoj tridesetak puta. U pasošu imam pečate iz Bugarske, Rumunije, Njemačke, Holandije, Francuske, Belgije... Krstarila sam kruzerima po Sredozemlju, oko Svete Gore, po Jadranu. Ali nikad i nigdje ne idem bez knjige - priznaje Rada Milanović, vlasnica ogromne biblioteke knjiga u kojoj se nalazi na hiljade naslova. 

Dok je radila u BIGZ-u, najvećoj štampariji na Balkanu, stekla je pravo na besplatan primjerak svih štampanih knjiga. Spasavala je rezanja knjige iz nepotpunih kompleta, kompletirajući ih naknadno ćiriličnim ili latiničnim izdanjem.

- Odužila sam svoj dug prema knjizi, jer me ljubav prema knjizi izvela na pravi put. Knjiga, moja porodica i prijatelji su me učinili srećnom i uspješnom i hvala im - rekla je Rada Milanović, žena koja je za života pročitala čitavu biblioteku.

Ovih dana nakratko je bila u rodnim Maglajanima u kojima je provela dvanaest godina teškog, ali lijepog bosonogog djetinjstva.

B. Grgić