Moral Predraga Bjeloševića je kao glava oslića: svi znaju da postoji, ali ga niko nije vidio!

Na portalu mojabanjaluka.info juče je objavljen tekst „Predsjednik Udruženja književnika dobio nagradu Udruženja književnika“. Magistru Bjeloševiću tekst se nije dopao (iako je dobio priliku da kaže šta o svemu tome misli), pa je nekoliko sati kasnije poslao navodni demanti i zahtjev da se on objavi sa naslovom „Podvale i laži Gorana Dakića“. Demanti je objavljen uprkos tome što magistar Bjelošević ama baš ništa nije demantovao, ali sa nešto drugačijim naslovom. Magistar možda može da uređuje nagrade, ali portale vala ne može.

Moral je labava kategorija, mr Bjelošević to najbolje dokazuje. Svako se, na koncu, ponosi onim čega nema i niko sem vremena neće bolje objasniti kakvom prazninom odjekuje svako slovo koje magistar ubode. Magistar jednu stvar, ipak, radi za vječnost: laže kao da mu od toga zavisi nacionalna penzija. Ne zna čovjek da li je bolji direktor, predsjednik ili lažov. Niti predsjednik smeta lažovu, niti lažov smeta predsjedniku.

U navodnom demantiju magistar Bjelošević ama baš ništa ne demantuje. Magistar kaže da smo ga „na osnovu lažnih činjenica optužili da je konkurisao za Godišnju nagradu Udruženja književnika“, ali to naprosto nije tačno. Magistar, u skladu sa magistarskim moralom, ne kaže koje su to lažne činjenice, ali taman i da ih je pronašao njegova tvrdnja opet ne bi bila tačna, jer ja u tekstu ni na jednom mjestu nisam tvrdio da je Bjelošević konkurisao za nagradu „Đuro Damjanović“.

On u odgovoru navodi i da Dakić „obavještava javnost i podmeće tendencionalne informacije na osnovu kojih Tanja Stupar iznosi svoje stavove misleći da je riječ o Godišnjoj nagradi UKRS, a ona to nije“. Prvo: šta su to, isusatibogovoga, tendecionalne informacije? U kojem je rječniku magistar pronašao ovu riječ? Drugo: sasvim je izvjesno, magistre, da Tanja Stupar iznosi svoje stavove, neće iznositi stavove moje pokojne babe Ivke. Biće da ste nagradu dobili, između ostalog, i zbog izvrsnog stila.

Na Dakićevu žalost, glagolja dalje magistar, to nije ni Godišnja nagrada Podružnice Banjaluka već jedna od njenih nagrada za koju mogu konkurisati svi pisci iz Republike Srpske, pa i Tanja Stupar Trifunović, kao i svi koji stvaraju na srpskom jeziku. Na magistrovu žalost Dakić će citirati prvu rečenicu teksta zbog kojeg se Bjeloševićev moral osuo: Nagradu „Đuro Damjanović“ Udruženja književnika Republike Srpske (Podružnica Banja Luka) dobio je predsjednik Udruženja Predrag Bjelošević! I ćorav vidi ko laže: novinar Dakić ili magistar Bjelošević.   

Sve odluke o nagradi, imenovanju žirija i Pravilniku o nagradi donio je, kaže magistar koji je doktorirao na laganju, Upravni odbor Podružnice „čijeg ja UO nisam član, niti mogu uticati na njihove odluke drugog pravnog lica koji je odgovoran za svoje postupke“. Čijeg ja UO nisam član? Zaista, magistre? Jeste li ovo pisali Vi ili Vaš moral? Da li sam ja igdje u tekstu napisao da ste Vi član UO Podružnice? Da li sam napisao da odluke koje pominjete nije donio UO Podružnice? Šta tačno demantujete? Ono što u tekstu ne piše? Kakav magistar, takva i logika. Kakav moral, takva i rečenica.

Magistar ne želi da vidi ono što u tekstu piše, pa demantuje ono čega u tekstu nema, jer je svikao da se pred njegovom pojavom svi klanjaju, a da njegove diplome i honorare niko ne dovodi u pitanje. Ima li u tekstu izjava predsjednika Podružnice? Ima. Ima li u tekstu izjava predsjednika žirija? Ima. Je li Bjelošević dobio pitanje prije nego što je tekst pušten? Jeste. Je li Bjelošević na to pitanje odgovorio? Nije. Ako Bjelošević želi da demantuje nečiji stav, onda je na krivom putu, jer se stavovi ne demantuju. Demantuju se činjenice, a sa stavovima se polemiše. A činjenica jeste da je Bjelošević predsjednik Udruženja književnika, da je nagrađenu knjigu štampalo Udruženje književnika i da nagradu koju je magistar dobio dodjeljuje Udruženje književnika. To, na koncu, piše i u saopštenju koje je medijima uputilo – Udruženje književnika!

Magistar se poziva na dugogodišnje prijateljstvo sa Đurom Damjanovićem, a ja na to ne dajem ni pola lule duvana, jer: niti je Đuro živ da to posvjedoči i da kaže koliko je zaista drugovao sa magistrom, niti pisci za nagradu konkurišu na osnovu poznanstava sa piscem čije ime nagrada nosi. Magistar veli i ovo: „…kome je zahvalan što je te godine lično nosio njegove pjesme prethodno ih prekucavši na svoju pisaću mašinu u studentskom domu 'Ivo Lola Ribar'“ i ne vidi, a ne može da vidi zato što mu je moral udario na oči, da je mogao da kaže samo i jedino „prethodno ih prekucavši na svojoj pisaćoj mašini“, jer ovako ispade da je pjesme bukvalno prekucao na pisaću mašinu!

I Vi biste mi zabranili, gospodine Dakiću, pored Pravilnika o nagradi Podružnice UKRS Banjaluka, koji mi to omogućava, da konkurišem za nagradu “Đuro Damjanović” sa knjigom koja je u raznim časopisima u Srbije i Republike Srpske, a zamislite još objavljena u izdavačkoj UKRS i sufinansirana od strane žirija Ministarstva prosvjete i kulture RS?! Šta tu ima loše, gospodine Dakiću, pita na kraju Bjelošević.

Ništa nije loše, magistre. Vi niste uradili ništa protivzakonito, ali ja to, sa druge strane, nigdje nisam ni tvrdio. Vi ste 2014. godine bili potpredsjednik Udruženja i tada ste prvi put dobili Godišnju nagradu Udruženja. Sedam godina kasnije Vi ste predsjednik Udruženja, a banjolučka Podružnica, koja je dio Udruženja, daje Vam nagradu „Đuro Damjanović“.

Pišete četrdeset godina, pa opet ne vidite da se pjesme ne mogu prekucavati „na svoju pisaću mašinu“. Kako da Vam onda dokažem i objasnim šta je u svemu ovome loše? Loše je to što ne vidite šta je „tu loše“. Nego ste mislili maznuti „Đuru“ iz predsjedničke fotelje i pokretom klasika turiti kovertu sa novčanim iznosom nagrade u unutrašnji džep kaputa, pa sa pozom žive legende minuti čaršijom. Vi jeste klasik, ali u nitkovluku.

Uzmite pare od nagrade i što prije priuštite moralu jedan kozmetički tretman.