I ja sam, kao i toliki prije mene, slušao o „triličnoj“ gimnazijskoj inkviziciji koju su predvodili matematičar Vasić, istoričarka Kantarka i srbista Levajac. Nikome od njih nisam pao šaka, što bi rekao Crnjanski, pa sam maturirao bez broma, grčeva i roditeljskih proklinjanja. 

U trećem razredu sam se priključio Eksperimentalnoj sceni „Đačko doba“. Tada smo se i upoznali. Profesor je objašnjavao kako treba igrati tu i tu scenu predstave koju smo pripremali, a u pauzama je tumačio „Sumatru“. Viđi vraga, rekoh sebi, pa nije to valjda onaj Levajac za koga kažu da bi prije dao i Moravu i Pomoravlje nego petaka?

Drugovali smo lijepo te i naredne godine. Putovali smo, pili, pjevali i meni uopšte nije bilo jasno otkuda Levajcu imidž profesorskog dželata koji skida glave ukoliko se ne zna šta je trećega dana večerala gospođa Bovari ili šta je i o čemu maštao na sedamnaestoj strani mekoga poveza čestnjejši Isakovič.

Putovali smo dva puta u Kragujevac, u posjetu tamošnjoj Drugoj gimnaziji. Profesor je govorio kako je spreman oba putovanja otkazati ukoliko s nama ne bude putovala barem gitara. Bilo bi, govorio je, dobro da imamo i harmoniku, da domaćine iz autobusa pozdravimo pesmom, valjalo bi da to bude Stani, stani, Ibar vodo, ali ako nema dugmetare, i tambura će da uradi posao.

Nekoliko godina kasnije govoriću prvi put o profesorovoj knjizi, u Gimnaziji. Potom sam poneku riječ rekao i u sali Medicinske elektronike, zatim u Banskom dvoru, četvrti put ispred Starog hrasta. Sve je tih godina moglo da se desi, mogao je i Vrbas unatraške da krene, ali da se Levajac ponovi, da održi dvije iste promocije, da napiše dvije slične knjige, da bude dosadan i predvidiv - to nikako nije moglo da bude! Insistirao je na tome da bude drugačiji, ali se tom razlikom nikada nije hvalisao i razmetao.

Bio je beskrajno šarmantan, zabavan i duhovit. Pazio je na one koje je volio više nego što bi oni pazili i na sebe i na njega. Sve suvišno je odbacivao. Pravio je prostor kad god je mogao za pjesmu i za druženje. Govoriti o Levajcu znači, prije svega, govoriti o jednom duhu koji je bio neponovljiv. Pet decenija je stajalo između nas, a ja to nijednog jedinog trenutka nisam osjetio. Na takav poredak stvari pristaju samo oni koji su neopterećeni sobom krenuli u svijet. Ne pamtim nijednu jedinu prekornu riječ, nijedan jedini ružan gest, nijednu jedinu srditu rečenicu. 

Pamtim, recimo, jedno jutro u kojem mi je donio litru šumadijskog rasola od crvenog kupusa. Ovo, rekao je, nema nigde. Ovo samo u Kačulicama ima. Probaj, pa mi javi. Pamtim i jednu večeru kod njegovih prijatelja koja se završila stihovima Brane Petrovića sa kojim je Levajac škole učio i kasnije u životu drugovao. Pamtim i to kako mi je jedared iz Čačka Branine sabrane pesme u dva toma doneo. Potom i poneku rakiju u kafani koja se nalazila u blizini njegovog stana i poneku toplu čokoladu zimi u Manji. Pamtim i obećanu partiju remija sa njegovim kartaroškim ispisnicima koju nikada nismo odigrali, kao i kedrovaču kod Zorana Kostića na Pavlovcu.

Bio je 14. juni 2020. godine. Nekoliko dana ranije Levajac me nazvao i rekao da dana tog i tog bacim sve obaveze u đubar, jer toga dana smo njegovi gosti. Na imanju Mirka Vukovića iznad Čelinca, uz dobru rakiju i još bolje vino, Levajac je raspalio vatru i bacio meso na roštilj. Ne mogu da se sjetim šta je bio povod za druženje, ali povod Levajcu najčešće nije ni trebao. Ili je povod pravio od svega što mu se nađe na putu i kalendaru. Okretao je ćevape, ražnjiće i kobasice veselo i razdragano kao da je na ekskurziji. A svako druženje s njim, na kafi u gradu ili pored vatre u prirodi, bila je zapravo maturska žurka.

Nikada mi, kako rekoh, nije predavao (često je u šali govorio da mi je to najveći uspjeh), ali sam tu, za rešetkom, pored vatre, vidio ponešto od onog profesorskog duha koji je oplemenio mnoge. Levajcu je igra bila sve. Svaka lekcija za katedrom i svaka priča u laganoj promenadi Gospodskom – sve je to bila jedna vrhunska igra vječnog nastavnika koji nikada nije prihvatao starost i penziju. On je u mladosti uživao i mladost iz sebe nikada nije otjerao. Da ste ga samo vidjeli tog juna prije dvije godine za vatrom… Gazio je osamdeset i treću, ali je natapao lepinje, sipao pića, vodio pjesme, rasplamsavao sustale razgovore kao da ima pedeset godina manje. 

Oni kojima je predavao govore trista čuda o njemu, ali se svi slažu u jednom: takvog profesora banjolučka Gimnazija neće skoro imati. Predavao je s onom strašću s kojom je predavao i zaneseni Kiting u Virovom Društvu mrtvih pjesnika. Nije mario za to da bude histerični predavač kojem je jedini posao da grešnog neznajšu istresa iz gaća i sramoti pred razredom. Ne, Levajac je od učenika pravio golubove visokoletače. 

Na jednom druženju, ne sjećam se ni mjesta ni vremena, pitao me da li sam ikada čuo pjesmu Dobrivoja Topalovića Imali smo bašču šljiva. Ne, rekoh, nikada. Natjerao me da nađem pjesmu i da je odmah pustim. Da je zajedno poslušamo. Uživao je raširenih ruku i tek na kraju, kada je Dobrivoje otpjevao posljednji stih druge strofe, kada se lagano odlomilo ono - mladost koja svojim putem ide - učinilo mi se za trenutak da su se Levajčeve oči zamaglile. Kojim god putem da sad ide, znam da ide mlad i nasmijan i da mu se oči ne mogu nagledati novih predjela.